Jedan kyudo početak by Denis - prvi dio

Premlad sam da bih znao i malo lijen da bih saznao da li se na prostorima tadašnje Jugoslavije netko organizirano bavio kyudom.  Možda je postojao neki entuzijast koji je to radio za svoju dušu, ali sve je to nestalo u sjeni puno afirmiranijih japanskih sportova poput karatea i juda koji imaju dugu tradiciju.

Zahvaljujući jednim dijelom popularizaciji interneta i Youtube kanala, protok informacija ljubiteljima japanskih vještina donijela je prave uvjete da se neki odvaže raditi kyudo, ne kao entuzijasti, već kao organiziranom vještinom, s ciljem da se usvoje standardi europske i internacionalne kyudo zajednice.

Gledajući s pozicije Kyudo društva Zagreb, interes nije potekao od interneta već od jedne male knjižice koju je napisao profesor filozofije, gospodin Eugen Herrigel.  U knjižici je opisao svoje iskustvo bavljenja tradicionalnim japanskim streličarstvom dok je bio gost predavač na Tohoku carskom sveučilištu u Sendai-u (1924-1929). Knjižica bi ostala još jedna čudna knjižica da nije upala u razgovor aikido vježbača koji su, opijeni čudnovatim stvarima u praksi aikida, pričali što još može biti čudnovatije u svijetu japanskih vještina.

U svemu tom trebao se naći netko tko bi se osjetio pozvan da nešto iz sveg tog oduševljenja pretoči i materijalizira u stvarnost. Neki bi rekli da je to sigurno neki KIF-ovac  ili poznati sportaš, ljubitelj japanske kulture koji je baratao s više vještina ili neki zalutali Japanac.

No ovog puta to je bila jednostavna osoba koja je napokon željela biti prva u nečem. U školi nije trčao najbrže 100 metara, nije bila najbolji đak u školi niti se isticao u srednjoj školi.  Ta osoba nije bila iz imućne obitelji koja mu je mogla priuštiti čak ni odlazak u Japan da kyudo vidi u njegovoj zemlji postanka.

Želja za dokazivanjem i biti prvi u nečemu je bila dovoljna da se odvaži ukrcati u bus za Beč i prisustvovati prvom pravom kyudo seminaru u 11. mjesecu 2007. godine. Uvijek se sjetim aikido kolegice Mateje koja je baš u toj godini studirala ekonomiju u Beču i koja me pozvala sebi i ponudila se da mi bude vodič kroz Beč, na što sam joj neizmjerno zahvalan.

Ako ste čuli onu poslovicu „ Kad je učenik spreman i učitelj će se pojaviti“, pa, živa je istina. Sad se mogao pojaviti učitelj koji je mogao reći svoje, odgovoriti na par pitanja i vratiti se svojoj kući, u ovom slučaju, Feliks Hoff sensei, koji je nakon prvog kontakta ostavio pravi dojam i dovoljno želje da se ukažem na nekom drugom seminaru. Gledajući iz perspektive samog začetnika jednog dijela kyuda u Hrvatskoj još je zanimljivije što sam u startu kyudo putovanja  kupio kyudo knjigu na Amazonu,  koji mi je predložio, eto, kad si potrošio novce na tu knjigu što ne bi još malo potrošio na ovu drugu pa neka putuju zajedno. Nastavno, ta druga knjiga je bila od Feliksa Hoffa - Put luka.

Ideja u glavi je bila otiđeš na seminar, upoznaš se s načinom prakse, a sve ostalo će samo doći ako čitaš knjige i vježbaš sa strane.

Nakon prvog seminara shvatiš da je sve, u stvari, praksa i iskustvo iz prve ruke.  Nekako se vještina poklopila s mojim načinom učenja, a to je bilo kroz vlastito iskustvo.

Prvi seminar je bio jako zanimljiv jer sam na neki način dobio dosta pažnje od Feliks Hoff senseia, što me začudilo, jer je došao održati seminar na zamolbu Momiji-kai kyudo kluba.  Kada bih prepričavao svoje dogodovštine na tom seminaru, rekao bih da je sensei sipao informacije iz rukava.

Vratio sam se pun impresija u Zagreb i krenuo istraživati kako doći do opreme. Od kolega iz Beča saznao sam za neke dobavljače, a neke sam informacije pokupio iz knjiga.

Sljedeći seminar je bio u Beču u 2. mjesecu 2008. godine i taj seminar nisam želio propustiti, jer ovog puta sam imao priliku upoznati pravog japanskog kyudo majstora, gospodina Matsua Makinoria, koji je bio profesor na Internacionalnom Budo Sveučilištu i vodio je odjel kyuda tj. kyudojo na sveučilištu. 

Rutinu s putovanjem smo znali, Matea je opet bila domaćin, a ja sam već i znao put do već poznate dvorane.  Prije puta sam nekako imao osjećaj da ponesem knjigu koju je napisao Feliks Hoff, jer je nisam imao u našem prvom susretu.  I eto, kad sam došao na seminar, osim gospodina Makinoria, tu je bio i Hoff sensei kojeg sam odmah zamolio da mi se potpiše u knjigu. 
 Nisam mogao zaboraviti kako je umjesto prazne stranice okrenuo na prvu stranicu, gdje je pisalo štampano njegovo ime i rekao: „Potpisat ću se tu ispod mog imena da znaš što sam napisao“.

Biti čovjek koji se bavi aikidom i onda iz te prakse tražiti neke sličnosti u kyudu kao harmonija uma i tijela, meditacija, duh, starijim je vježbačima kyuda zvučala iritantno. To sam shvatio kasnije, ali nakon nekog vremena bavljenja kyudom i meni su neke stvari legle i  shvatio sam svoj početni entuzijazam i motive.

Na drugom sam seminaru shvatio što znači gledati kyudo seminar, a što aktivno sudjelovati na kyudo seminaru. Znam spomenuti drugima koji su zainteresirani za kyudo, da je zanimljivo prvi puta gledati kako se kyudo radi na treningu ili seminaru, ali nakon drugog ili trećeg puta, interesantnije je gledati kako se boja suši na zidu.  
Možda svatko od nas može naći neki stimulans ili razlog gledanja kyuda, a da mu ne dosadi, ali  gledati jedne te iste osobe kako mirno zatežu luk i ispucavaju strijele bez ikakvih emocija, radeći iste pokrete iz minutu u minutu, stvarno nije zanimljivo. 
S druge strane, osoba koja radi kyudo, prolazi kroz razne procese, kretnje, pokrete, procedure, disanje,  gdje se prožimaju tisuće ili čak milijuni informacija. U svom tom uzavrelom moru treba naći mirnoću i proći ciklus ispucavanja strijele.

Drugi seminar je lagano krenuo cementirati volju i želju baviti se kyudom, jer je Hoff sensei upitao u jednoj pauzi: „Da li se ti stvarno misliš baviti kyudom ili misliš samo gledati?“. Odgovorio sam mu: „Nije problem u kupnji opreme, niti gdje ću vježbati kyudo, već tko će me korigirati i dati prave upute“. Hoff sensei je na to rekao: „Dobro, ja organiziram u 6. mjesecu trening seminar u mom kyudojou u Hamburgu, da li si zainteresiran? Mogu li ti poslati pozivnicu?“.  Bez razmišljanja sam rekao: “Ako dobijem pozivnicu, ja dolazim.“

Da nije bilo ove pozivnice za trening seminar u Hamburgu, možda bi kyudo bio samo faza ili bi to krenulo nekim drugim putem.

Neki su ljudi potegnuli do Dalekog Istoka da bi krenuli učiti vještine, mudrosti ili znanja. Moj put je krenuo sjevernije, skoro blizu Sjevernog mora.

Kraj prvog dijela -