Moja prva Shinsa (polaganje) i EKF seminar by Denis - prvi dio


Želio bih staviti na papir sve te događaje, procese i detalje, dok se ne sakriju iza novih i većih događanja novijeg datuma.
Kako sam krenuo tim putem luka i upijao puno tih detalja i informacija, jedno od važnih događanja je bilo i polaganje za majstorske stupnjeve, Dan stupanj. Na raznim manjim seminarima, ili onim u Hamburgu, uvijek sam slušao detalje oko polaganja, i kako drugi iskusniji kolege prepričavaju svoje dogodovštine, susreću važne ljude u kyudo svijetu, razgovaraju s tim velikim majstorima s 8. Dan-om Hanshi (certificirani majstori), dobivaju upute ili korekcije.
U mislima bih se pitao, kad će doći taj trenutak kada ću i ja susretati te majstore i polagati za svoj majstorski stupanj.
Malo je i olakotna okolnost što u Hrvatskoj još nemamo Kyu sistem polaganja, pa se može nakon određenog broja mjeseci ili par godina odmah pristupiti majstorskom stupnju polaganja.
U neku ruku, Kyu sistem je neka priprema za polaganje koja daje jedan temeljitiji pristup svim detaljima, pa kad se dođe na polaganje za 1. Dan, to onda izgleda jako dobro i postojano, i ne morate brinuti da ćete na polaganju izgledati prestrašeno, šlampavo i zbunjeno.

Meni je trebalo 10 godina da dođem na svoje prvo polaganje. Sad bi se svatko zapitao kako to ili bi zaključio da je to s nekim japanskim razlogom, jer se u nekim japanskim djelatnostima čeka ili dugo šegrtuje dok se ne postane majstor.
Čak sam i ja jednom prilikom mislio da sam u svojoj glavi to tako nekako postavio, jer mi je u aikidu trebalo otprilike 10 godina da bih dobio 1. Dan. No, ipak je to bilo više financijske prirode.
Za osobe s lijepo plaćenim poslom, to bi bilo jednostavno izvedivo kroz neku štednju u određenom periodu i realizaciju u određenom trenutku.
No eto, dogodilo se to da su se poklopile određene okolnosti, financijske, situacijske, mjesto i vrijeme.
Da ne bude dosadno, nekako se ove godine nakupilo toliko obaveza ili sam zagrizao veliki kolač koji je u nekim trenucima bilo teško gutati, no o tome nekom drugom prilikom.

Hrvatski kyudo savez još nije bio punopravni član Europske federacije pa smo svoje prijave za polaganje aplicirali preko Austrijske kyudo federacije. 
Uz ganjanje ljetnog seminara i svih uz to vezanih detalja, slanja zamolbi za donacije u ime saveza, zamolbi za donacije za naš klub poradi seminara u Hamburgu i seminara i polaganja u Frankfurtu, još je u taj žrvanj uletjelo i apliciranje Hrvatskog kyudo saveza za punopravno članstvo, s mijenjanjem statuta, zamolbama za preporuke, pregovaranjima i instrukcijama od strane Austrijske kyudo federacije.

Seminar i polaganje je bila zadnji dio tog velikog kolača koji sam namjeravao pojesti. Dobivši zeleno svjetlo od strane Austrijske kyudo federacije, gdje smo na jednom gostovanju u Wienerberg kyudojou morali pokazati svoju razinu znanja, sve ostalo je bilo je na nama.
Odlučio sam se za nešto jeftiniju varijantu odlaska na seminar, što znači da sam busom putovao iz Zagreba za Beč, a tamo bih uhvatio noćni vlak za Frankfurt. Ako nekome nije bed vozikati se vlakom 2. klase 12 sati, toplo preporučam ovu pustolovinu.

Nakon 5 sati vožnje do Beča, pa čekanja par sati na glavnom kolodvoru u Beču, u Frankfurt sam stigao ujutro oko 5:30. Morao sam biti budan par sati prije dolaska, jer je u Frankfurtu vlak stajao samo 5 minuta i nastavljao svoj put prema Dusseldorfu. Stanica u Frankfurtu bila je neka lokalna, što nije bilo ohrabrujuće kad si u njemačkom gradu koji prvi puta posjećuješ. Trebalo mi je nekih pola sata da shvatim u kojem pravcu treba krenuti, jer se renovirao ulaz na U-Bahn (podzemnu) za tu stanicu, tako da je trebalo pronaći pravi broj koji je išao prema hotelu, koji je bio blizu stadiona nogometne momčadi Eintracht iz Frankfurta.

Dobro sam pogodio vlak i za par stanica sam bio na pravom putu prema mom hotelu. Našao sam se ispred šumarka koji me podsjetio na neki ulaz u veliki park i uz malu pomoć Google Mapsa, našao sam kompleks zgrada koji je bio dio Njemačkog nogometnog saveza. Tu je bilo i mjesto gdje će se održati seminar, i moj hotel. Stigao sam tamo oko 6 i nešto sitno. Zamolio sam da ostavim stvari u hotelu jer mi je predviđeno vrijeme za check in bilo oko 3 popodne, a ja sam imao jako puno vremena do tada.

Odlučio sam pojesti putnu hranu i zaputiti se pješice prema gradu onako neplanski, orijentir mi je bila je rijeka u tom smjeru, pa sam zamislio hodati uz rijeku do grada.
Moram reći da ne odsjedam u hotelima i ova prilika me jako oduševila. Još jednom bih se duboko zahvalio Hrvoju na pomoći oko toga.

Ovo mi je jako zanimljiva anegdota koju vrlo rado volim prepričavati, a nije mi prva.
2018. godine na instruktorskom seminaru u Hamburgu upoznao sam Ragua, tog srdačnog Indijca koji se u Frankfurtu započeo baviti kyudom. Sa svojim kyudo klubom osmislio je izgraditi kyudojo. Jednom prilikom pokazao mi je  sliku parcele unutar sportskog centra gdje će graditi dojo. Zapamtio sam samo da je uz prugu i dio sportskog centra i ništa drugo.

U svojoj šetnji prema centru grada Frankfurta ili željezničkom kolodvoru išao sam instinktivno i skretao tamo gdje bi ljudi prolazili. Kroz par ulica, puteljaka i zavoja zašao sam uz neki puteljak kraj pruge i šumice te mi je zapeo za oko neki divlji zec. Kako me je zaustavio na putu, odlučio sam ga slikati. Odjednom primijetih mjesto, uz prugu, unutar sportskog centra, s par kontejnera i drvenom konstrukcijom, i uspijem povezati informacije od prije. Kasnije, kad sam pokazao Raguu slike, rekao je: "Da to je to! Kako si uspio pronaći? Eto, privlače te stvari vezane uz kyudo i nekako si sam uspio nabasati na to mjesto."

Na putu sam slikao puno lijepih i zanimljivih stvari. Do svoje destinacije uspio sam prohodati 12 kilometara, a to još nije bio kraj mojem hodanju. U međuvremenu se javila i kolegica Lil Ana, pa smo se našli u botaničkom vrtu. Propješačili ga koliko smo mogli i nauživali se zelenila. Skoknuli do njezinog hostela, pa do centra Frankfurta, nazad do hostela i onda nazad do kompleksa gdje smo se morali registrirati za seminar. 

Kad samo došli do dvorane, već je bilo puno meni poznatih lica dragih kyudoka iz Hamburga, a nekih i iz drugih gradova, koje sam upoznao na seminarima u Hamburgu ili Beču. Naravno, Lil Anu sam želio upoznati sa svojim prijateljima i poznanicima, jer sam želio da upije što više iskustva i stekne neke nove poznanike i prijatelje. Totalno iznenađenje mi je bilo da sam tu susreo i direktora za razvoj i edukaciju svjetske streličarske organizacije kojeg sam upoznao jednom prilikom u Zagrebu. Osim što se bavi zapadnjačkim streličarstvom, bavi se i kyudom i došao je u Frankfurt na seminar i polaganje za 5. Dan.

Na registraciji za seminar dobili smo broj pod kojim smo registrirani od organizatora, prigodnu vrećicu s natpisom događanja u kojem se nalazila brošura seminara, japanski slatkiš, olovka, japanski blokić s kovertama i bonovi za ručak tokom seminara. Na seminaru su se pojavile neke visoko rangirane osobe koje sam samo poznavao samo sa slika. 
Čitajući brošuru na klupici ispred centra sa Lil Anom, jako me obradovao osmijeh Charlesa Louisa Oriou-a, koji je 6. Dan Kyoshi i jako cijenjen majstor u Francuskoj, europskoj i svjetskoj kyudo sceni, a koji se osmjehnuo na naše veselje dok smo prelistavali brošuru seminara.

Nakon našeg listanja susreli smo se s Ragu-om, koji je došao pogledati kakvo je stanje s opremanjem dvorane za seminar. Uspjeli smo malo sjesti sa njime i popričati par riječi.
Nakon priče bilo je već vrijeme za počinak, jer su nas čekala 4 dana kyuda na visokom nivou.
Nakon što sam otpratio Lil Anu do stanice S-Bahna, vratio sam se u hotel i jedva čekao da zaspim, jer su nas čekale velike stvari i puno novih informacija.

Kraj prvog djela.

Comments

Popular posts from this blog

Jedan kyudo početak by Denis - prvi dio

Moja prva Shinsa (polaganje) i EKF seminar by Denis - drugi dio