Moja prva Shinsa (polaganje) i EKF seminar by Denis - drugi dio
Prvog dana seminara bio sam budan sat vremena prije alarma. Odradio sam svoju standardnu ranojutarnju rutinu i spustio se na doručak. Što reći, milina od raznovrsnosti i mogućnosti koje sam mogao odabrati, od žitarica, narezaka, gotovih jela i sendviča. Na doručku sam susreo i dragu kolegicu iz Hamburga, Karin, koja je i tajnica njemačkog kyudo saveza. Vidjelo se na njoj da je bilo jako puno posla u pripremi seminara, tako da sam nastojao uzimati joj što manje
vremena u razgovoru. Doručak sam proveo s poznanikom Klausom iz hamburškog dojoa.
Nakon doručka, uputio sam se do dvorane koja je bila odmah do hotela. Dvorana je bila velika, polivalentna, i sastojala se od tri strelišta po pet meta (ukupno po 15 meta). Vrtna drvena ograda dijelila je strelište od dijela za odlaganje lukova, a strateški razmještene švedske klupe bile su mjesto za odlaganje ostale kyudo opreme.
Bilo je impresivno vidjeti hrpu lukova u kojima su se izgubila naša dva skromna primjerka. Na stativima se smjestilo jako puno opreme, a cijena tog drvoreda mjerila se u stotinama tisuća eura. Meni je bilo bitno da je oprema namještena, da su strijele na mjestu, i da smo spremni pola sata prije samog početka seminara.
Bilo je lijepo gledati kako ulaze kolege stariji po iskustvu u svojim svečanim kimonima. Neke sam znao osobno, a neke sa slika i priča. Čovjek se i sam zaželi obući tako svečano, u kimono na kojemu je neki tvoj znak kojim se želiš istaknuti.
Uglavnom su to bili grbovi japanskih klanova, ali našlo se i nekih posebnih grbova koji nisu ličili na japanske, ali su bili diskretni i jednostavni. Nositi gornji dio kimona sa širokim rukavima nije stvar lijepog odijevanja i etikete, već obaveze i jako velikog opusa znanja, s razumijevanjem puno detalja i objašnjenja za svaki pokret i smisao neke kretnje. Nastojao sam upiti što više detalja i dobiti što više informacija dok sam stajao spreman za svoje sljedeće zadatke.
S nestrpljenjem sam čekao da Lil Ana dođe tako da nemamo kašnjenja. Kad je došla, pokazao sam joj gdje su luk i strijele i gdje sam ostavio svoje stvari i neke naše kyudo sitnice.
I krenulo je obavještavanje gdje trebamo stajati i što trebamo raditi.Došli su i japanski majstori, kako bi kolega Mushin Munen (nadimak) rekao, mitska bića, svi 8. Dan Hanshi (certificirani majstori). Svatko od njih se bavi kyudom 60 godina.
Nakon što smo se poredali, slijedio je veliki poklon zastavi Internacionalne kyudo federacije, Njemačke kao domaćina i Japana. Predstavljanje majstora, uvodni govor glavnog majstora, gospodina Nakatsukea, pa predstavnika kulturnog atašea Japana u Njemačkoj i govora predsjednice njemačkog saveza, gospođe Hoff.
Nakon uvodnih govora slijedilo je čitanje „Zapisa o etiketi – Istine u gađanju“ i „Principima gađanja“ koji se nalaze na samom početku Uputa zelene knjižice o kyudu na engleskom, koju je izdala Japanska kyudo federacija.
Čitali smo iz svojih papirnatih primjeraka, a izgovor je bio na japanskom, jer smo ponavljali za prevoditeljicom koja je vodila ceremoniju seminara. Čitanje zapisa radili smo na svakom početku dana seminara. Ovo je za nas zapadnjake začuđujuće, ali je to za neke vještine u Japanu ustaljena praksa - sjetiti se nekih principa, temeljnih vrijednosti i glavnih savjeta majstora koji su stvorili neku vještinu.
Nakon čitanja, imali smo prvu demonstraciju, gdje je glavni majstor bio gospodin Nakatsuka uz dvojicu visoko rangiranih majstora iz Europe, gospodina Sigurtsona, 7. Dan Kyoshi, i Orioua, 6. Dan Kyoshi, koji su mu bili pomagači. Gospodin Nakatsuka je radio yawatashi ili prikaz gađanja, dok su pomagači imali dužnosti uz donošenje strijela nakon ispucavanja, kao i eventualne pomoći prilikom trenutka svlačenja lijevog rukava kimona i njegovog vraćanja (oblačenja).
Nakon demonstracije, ostali majstori koji su vodili seminar, gospodin Ogura i gospodin Sewada rekli su svoje viđenje i dali smjernice pomagačima za neke sitnice, koje su potom objasnili svima nama koji smo gledali demonstraciju gađanja.
Nakon demonstracije razdijelili smo se na tri strelišta i pripremili za naše ogledno gađanje. Najmlađi vježbači, tj. od ne-rangiranih do 3. Dana, bili su na prvom strelištu na lijevo, u sredini su bili vježbači 4. Dana, a sasvim desno bili su smješteni visoko rangirani vježbači.
Instrukcija koju smo dobili od voditeljice seminara bila je da se pripremimo za naše prvo ogledno ispucavanje, Hitote (gađanje sa dvije strijele). Lil Ana i ja smo bili br. 11 i br. 14, tako da smo nakon dvije grupe od 5 ljudi bili odmah na redu na našem strelištu. Voditeljica seminara tj. protokola rekla nam je da, ukoliko ne gađamo, radimo midori geiko (učenje gledanjem drugih). Majstor Ogura sjedio je za svojim stolom i upisivao kratke bilješke za sve osobe koje su gađale na metu.
Nije bilo nikakvih korekcija, već je svatko od nas, po ustaljenoj proceduri odradio svoje gađanje i rutinirano izlazio sa strelišta. Ljudi koji su bili sa višim brojevima stajali su iza ili sa strane i promatrali što se radi na našem strelištu, a i na susjednim strelištima.
Bilo su mi jasnije riječi Hoff Senseia, koji je rekao da se na seminaru ispali maksimalno 4 strijele. Nas je na strelištu bilo 61 i svatko od nas je morao ispucati 2 strijele u standardnom kretanju (renmei taihai, svi osnovni pokreti prije gađanja, za vrijeme gađanja i poslije gađanja).
Kad se to zbroji, trebalo je oko sat i deset minuta da svi odradimo naše prvo gađanje. Nakon što bi ga odradili, mogli smo raditi midori geiko, ili smo mogli otići u sobu pored dvorane gdje su nam bili pripremljeni osvježavajući napici, voda, gazirani sokovi, mineralna, čaj ili kava. Bilo je par stajaćih mjesta, a i velikih stolova sa stolcima gdje si mogao sjesti i popričati sa kolegama i razmijeniti s nekim svoja iskustva.
Naravno, meni i kolegici odmah je zapao za oko izložbeni prostor za prodaju kyudo opreme. Dvojica dobavljača kyudo opreme, gospodin Shultard i gospodin Brettshneider, s ponosom su rasprostrli sve bogatstvo svoje ponude od odjeće, obuće, strijela, lukova, rukavica, dodataka za lukove, održavanje opreme, materijala za učenje u digitalnom i papirnatom obliku, sitnica s japanskim motivima i stvarima za dojo. To je stvarno bio praznik za oči svakome tko se bavi kyudo vještinom.
Na žalost, za mene svaki euro je bio naznačen za svoju svrhu i nije bilo mogućnosti odstupanja. Malo sa čežnjom gledao bih sretna lica kako s kupljenom novom opremom odlaze u svoju sobu ili u dvoranu gdje su ostavili svoje stvari.
Kad smo pregledali što je ponuđeno, vratili smo se u dvoranu i iskoristili vrijeme u upijanju informacija i aktivnosti. Nakon što smo odradili prvo gađanje, Majstor Ogura nas je zamolio da svi dođemo na strelište. Majstor Ogura je sa svojim lukom i strijelama objašnjavao neke greške koje smo radili u svojem prvom gađanju. Svako strelište je imalo svog službenog prevoditelja, koji je s japanskog, kojim se majstor obraćao svima nama, prevodio na engleski.
Naš prevoditelj tj. prevoditeljica je izgledala malo prestrašeno jer se mučila objasniti kyudo pojmove i što je majstor htio objasniti za neki detalj. Ja sam nekako uspio pohvatati objašnjenje, kroz pokrete majstora i prijevod koji je prevoditeljica katkad šturo objašnjavala.
Nakon objašnjavanja, bilo je vrijeme pauze za ručak. Zahvaljujući dobroj organizaciji i samom mjestu događanja, ručak je bio u kantini koja je bila smještena u samom centru kompleksa. Odlučio sam se prije odlaska na ručak presvući u obične hlače i majicu, jer je postojala mogućnost da nešto kapne po odjeći za kyudo.
Mogućnosti čišćenja odjeće su bili jako mali ili skoro nikakvi, pa je bolje bilo zaprljati svoju odjeću i zamijeniti majicu i hlače, nego zaprljati nešto u čemu moraš biti reprezentativan na seminaru i polaganju. Neki od prisutnih su bili hrabri i puni samopouzdanja da se ništa neće dogoditi njihovoj kyudo odjeći ili možda su imali rezervne stvari sa sobom.
Ja i Lil Ana nismo dali pomisao takvom slijedu događanja. Hrana je bila više nego zadovoljavajuća, izbor salata i dodataka, par glavnih jela, priloga, juha i deserta. Prostor za sjesti i pojesti bio je u prostoru kantine ili za stolovima na terasi. Trebalo je samo pripaziti da imaš kupon za hranu sa sobom, no s kuponom je bio pokriven samo osnovni dio ručka. Svi ostali dodaci kao čokoladice, sokovi, grickalice i sladoledi su se posebno naplaćivali.
Nakon ručka bilo je još vremena za opustiti se prije nego što bi se vratili u dvoranu. Malo sam obratio pažnju na samo mjesto događanja, hodnike, slike, uređenje samog centra. Centar je imao sobe za spavanje, sobe za sastanke, hvalio se velikom pločom na kojoj je pisalo da koriste solarnu energiju i koliko su uštedjeli struje. Odisao je sportskim duhom, uspjesima njemačkih sportaša, u nekom kolažu od slika prepoznao sam Steffi Graf, slavnu tenisačicu, Franza Beckenbauera, poznatog njemačkog nogometaša i trenera, i neka lica koja sam prepoznao na nekim drugim slikama u sportskom centru.
Nakon malog istraživanja centra, otišao sam se presvući natrag u svoju kyudo odjeću i lagano sam se vratio u dvoranu gdje su se ljudi lagano vraćali na svoje zadane pozicije. Nakon ručka, na našem strelištu postavljen je stativ sa makiwarom (valjak stisnute rižine slame) gdje je majstor Ogura objašnjavao detalje vezano za gađanje ili hassetsu (osam točaka u zatezanju luka i ispucavanju strijele). Bilo je stvarno lijepo i milina gledati nekoga s tako velikim iskustvom kako s lakoćom ispucava strijele u makiwaru. Nije bilo nikakvog grčenja niti drhtanja tijela.
Ispucavanje strijele je bilo mirno, postojano, jednostavno, trenutak ispucavanje brz, a zvuk britak. Majstor Ogura je iskoristio priliku da odradi jedan mali mikro trening jer nam se kasnije požalio kako, na putu i s obavezom vođenja seminara, nema vremena za vlastiti trening i da već nije desetak dana vježbao. Nakon što bi ispucao par strijela, zamolio bi nas za par pitanja na koja bi dao odgovor. Nakon tridesetak strijela i odgovora na pitanja, zahvalio se prisutnima što smo mu dozvolili da gađa puno strijela na makiwaru, te nas je zamolio da se pripremimo za naše drugo gađanje.
Ovog puta, majstor Ogura je bio puno aktivniji, dolazeći blizu svake osobe koja bi pucala, i nakon što bi osoba ispucala strijelu, rekao bi ok, ili bi dao neku kratku uputu. Zadržao bi se malkice duže ako bi detaljnije upitao osobu vezano za njegovo ili njezino gađanje. I tako je, uz gađanje i promatranje, još prošlo sat i pol vremena.
Znali bi se osvježiti u prostoriji sa pićima i onda se opet vratiti u dvoranu gdje bi svi bili angažirani na neki način u dobivanju potrebnih informacija. Nakon drugog seta gađanja, opet smo bili pozvani da se okupimo oko majstora koji je objašnjavao neke detalje vezano za držanje tijela, i baratanje lukom i strijelom.
Lagano se bližio kraj prvog dana seminara i svi smo se u određenom trenutku okupili kao na početku otvaranja i u miru pričekali da majstori dođu do svojih pozicija u ceremoniji zatvaranja dana. Glavni majstor Nakatsuka se prije glavnog poklona obratio prisutnima i zahvalio se na prikazanom trudu rekavši da se to osjetilo prisutnom energijom u prostoru. Nakon zajedničkog poklona zastavama, pričekali smo da se majstori maknu sa strelišta. Također smo pričekali i ostale informacije od organizatora koji su nas obavijestili da od šest do devet sati navečer imamo mogućnost slobodnog ispucavanja strijela ili slobodni trening.
Zahvaljujući tako dobroj organizaciji, mogli smo raditi na svojim korekcijama koje smo dobili tokom seminara. Jedan od uvjeta za pristup slobodnom treningu je bilo da si morao biti u standardnoj odjeći za vježbanje i morao si slijediti upute starijih kolega iz njemačkog kyudo saveza koji su bili zaduženi za organizaciju slobodnog treninga, te davali signal pljeskanjem kada bi se trebalo pokupiti strijele sa strelišta.
Jedna sitnica koju sam požalio na seminaru je bila što nisam slikao prizor od strane meta prema strelištu, jer je stvarno bilo impresivno vidjeti ljude koji čekaju na mjestu gađanja i iza njih još dvoje do troje ljudi koji čekaju svoj red na svih 15 meta. Stvarno impresivna slika.
Nakon što smo odgađali par rundi gađanja, pospremili smo svoje lukove i strijele i ostavili ih u dvorani. Rukavice i ostalu sitnu opremu ponijeli smo sa sobom. Nakon presvlačenja, trebali smo smisliti što ćemo za večeru.
Kako smo bili ograničeni budžetom, doručak i ručak je bio pokriven, no za večeru smo se morali pobrinuti sami. Ja sam za vrijeme ručka uzeo jabuku i bananu, a Lil Ana je rekla da je vidjela neke sendviče u caffe baru na katu gdje smo se znali okupiti na piću poslije seminara.
Razmijenili bi razgovore s poznanicima i vrijeme je lagano došlo do kasnih sati. Otpratio sam Lil Anu do željezničke stanice i vratio se natrag u hotel gdje sam provjerio svoju elektroničku poštu, pogledao nešto sa društvenih mreža i umoran zaspao u krevetu.
Kraj drugog djela -
vremena u razgovoru. Doručak sam proveo s poznanikom Klausom iz hamburškog dojoa.
Nakon doručka, uputio sam se do dvorane koja je bila odmah do hotela. Dvorana je bila velika, polivalentna, i sastojala se od tri strelišta po pet meta (ukupno po 15 meta). Vrtna drvena ograda dijelila je strelište od dijela za odlaganje lukova, a strateški razmještene švedske klupe bile su mjesto za odlaganje ostale kyudo opreme.
Bilo je impresivno vidjeti hrpu lukova u kojima su se izgubila naša dva skromna primjerka. Na stativima se smjestilo jako puno opreme, a cijena tog drvoreda mjerila se u stotinama tisuća eura. Meni je bilo bitno da je oprema namještena, da su strijele na mjestu, i da smo spremni pola sata prije samog početka seminara.
Bilo je lijepo gledati kako ulaze kolege stariji po iskustvu u svojim svečanim kimonima. Neke sam znao osobno, a neke sa slika i priča. Čovjek se i sam zaželi obući tako svečano, u kimono na kojemu je neki tvoj znak kojim se želiš istaknuti.
Uglavnom su to bili grbovi japanskih klanova, ali našlo se i nekih posebnih grbova koji nisu ličili na japanske, ali su bili diskretni i jednostavni. Nositi gornji dio kimona sa širokim rukavima nije stvar lijepog odijevanja i etikete, već obaveze i jako velikog opusa znanja, s razumijevanjem puno detalja i objašnjenja za svaki pokret i smisao neke kretnje. Nastojao sam upiti što više detalja i dobiti što više informacija dok sam stajao spreman za svoje sljedeće zadatke.
I krenulo je obavještavanje gdje trebamo stajati i što trebamo raditi.Došli su i japanski majstori, kako bi kolega Mushin Munen (nadimak) rekao, mitska bića, svi 8. Dan Hanshi (certificirani majstori). Svatko od njih se bavi kyudom 60 godina.
Nakon što smo se poredali, slijedio je veliki poklon zastavi Internacionalne kyudo federacije, Njemačke kao domaćina i Japana. Predstavljanje majstora, uvodni govor glavnog majstora, gospodina Nakatsukea, pa predstavnika kulturnog atašea Japana u Njemačkoj i govora predsjednice njemačkog saveza, gospođe Hoff.
Nakon uvodnih govora slijedilo je čitanje „Zapisa o etiketi – Istine u gađanju“ i „Principima gađanja“ koji se nalaze na samom početku Uputa zelene knjižice o kyudu na engleskom, koju je izdala Japanska kyudo federacija.
Čitali smo iz svojih papirnatih primjeraka, a izgovor je bio na japanskom, jer smo ponavljali za prevoditeljicom koja je vodila ceremoniju seminara. Čitanje zapisa radili smo na svakom početku dana seminara. Ovo je za nas zapadnjake začuđujuće, ali je to za neke vještine u Japanu ustaljena praksa - sjetiti se nekih principa, temeljnih vrijednosti i glavnih savjeta majstora koji su stvorili neku vještinu.
Nakon čitanja, imali smo prvu demonstraciju, gdje je glavni majstor bio gospodin Nakatsuka uz dvojicu visoko rangiranih majstora iz Europe, gospodina Sigurtsona, 7. Dan Kyoshi, i Orioua, 6. Dan Kyoshi, koji su mu bili pomagači. Gospodin Nakatsuka je radio yawatashi ili prikaz gađanja, dok su pomagači imali dužnosti uz donošenje strijela nakon ispucavanja, kao i eventualne pomoći prilikom trenutka svlačenja lijevog rukava kimona i njegovog vraćanja (oblačenja).
Nakon demonstracije, ostali majstori koji su vodili seminar, gospodin Ogura i gospodin Sewada rekli su svoje viđenje i dali smjernice pomagačima za neke sitnice, koje su potom objasnili svima nama koji smo gledali demonstraciju gađanja.
Nakon demonstracije razdijelili smo se na tri strelišta i pripremili za naše ogledno gađanje. Najmlađi vježbači, tj. od ne-rangiranih do 3. Dana, bili su na prvom strelištu na lijevo, u sredini su bili vježbači 4. Dana, a sasvim desno bili su smješteni visoko rangirani vježbači.
Instrukcija koju smo dobili od voditeljice seminara bila je da se pripremimo za naše prvo ogledno ispucavanje, Hitote (gađanje sa dvije strijele). Lil Ana i ja smo bili br. 11 i br. 14, tako da smo nakon dvije grupe od 5 ljudi bili odmah na redu na našem strelištu. Voditeljica seminara tj. protokola rekla nam je da, ukoliko ne gađamo, radimo midori geiko (učenje gledanjem drugih). Majstor Ogura sjedio je za svojim stolom i upisivao kratke bilješke za sve osobe koje su gađale na metu.
Nije bilo nikakvih korekcija, već je svatko od nas, po ustaljenoj proceduri odradio svoje gađanje i rutinirano izlazio sa strelišta. Ljudi koji su bili sa višim brojevima stajali su iza ili sa strane i promatrali što se radi na našem strelištu, a i na susjednim strelištima.
Bilo su mi jasnije riječi Hoff Senseia, koji je rekao da se na seminaru ispali maksimalno 4 strijele. Nas je na strelištu bilo 61 i svatko od nas je morao ispucati 2 strijele u standardnom kretanju (renmei taihai, svi osnovni pokreti prije gađanja, za vrijeme gađanja i poslije gađanja).
Kad se to zbroji, trebalo je oko sat i deset minuta da svi odradimo naše prvo gađanje. Nakon što bi ga odradili, mogli smo raditi midori geiko, ili smo mogli otići u sobu pored dvorane gdje su nam bili pripremljeni osvježavajući napici, voda, gazirani sokovi, mineralna, čaj ili kava. Bilo je par stajaćih mjesta, a i velikih stolova sa stolcima gdje si mogao sjesti i popričati sa kolegama i razmijeniti s nekim svoja iskustva.
Naravno, meni i kolegici odmah je zapao za oko izložbeni prostor za prodaju kyudo opreme. Dvojica dobavljača kyudo opreme, gospodin Shultard i gospodin Brettshneider, s ponosom su rasprostrli sve bogatstvo svoje ponude od odjeće, obuće, strijela, lukova, rukavica, dodataka za lukove, održavanje opreme, materijala za učenje u digitalnom i papirnatom obliku, sitnica s japanskim motivima i stvarima za dojo. To je stvarno bio praznik za oči svakome tko se bavi kyudo vještinom.
Na žalost, za mene svaki euro je bio naznačen za svoju svrhu i nije bilo mogućnosti odstupanja. Malo sa čežnjom gledao bih sretna lica kako s kupljenom novom opremom odlaze u svoju sobu ili u dvoranu gdje su ostavili svoje stvari.
Kad smo pregledali što je ponuđeno, vratili smo se u dvoranu i iskoristili vrijeme u upijanju informacija i aktivnosti. Nakon što smo odradili prvo gađanje, Majstor Ogura nas je zamolio da svi dođemo na strelište. Majstor Ogura je sa svojim lukom i strijelama objašnjavao neke greške koje smo radili u svojem prvom gađanju. Svako strelište je imalo svog službenog prevoditelja, koji je s japanskog, kojim se majstor obraćao svima nama, prevodio na engleski.
Naš prevoditelj tj. prevoditeljica je izgledala malo prestrašeno jer se mučila objasniti kyudo pojmove i što je majstor htio objasniti za neki detalj. Ja sam nekako uspio pohvatati objašnjenje, kroz pokrete majstora i prijevod koji je prevoditeljica katkad šturo objašnjavala.
Nakon objašnjavanja, bilo je vrijeme pauze za ručak. Zahvaljujući dobroj organizaciji i samom mjestu događanja, ručak je bio u kantini koja je bila smještena u samom centru kompleksa. Odlučio sam se prije odlaska na ručak presvući u obične hlače i majicu, jer je postojala mogućnost da nešto kapne po odjeći za kyudo.
Mogućnosti čišćenja odjeće su bili jako mali ili skoro nikakvi, pa je bolje bilo zaprljati svoju odjeću i zamijeniti majicu i hlače, nego zaprljati nešto u čemu moraš biti reprezentativan na seminaru i polaganju. Neki od prisutnih su bili hrabri i puni samopouzdanja da se ništa neće dogoditi njihovoj kyudo odjeći ili možda su imali rezervne stvari sa sobom.
Nakon ručka bilo je još vremena za opustiti se prije nego što bi se vratili u dvoranu. Malo sam obratio pažnju na samo mjesto događanja, hodnike, slike, uređenje samog centra. Centar je imao sobe za spavanje, sobe za sastanke, hvalio se velikom pločom na kojoj je pisalo da koriste solarnu energiju i koliko su uštedjeli struje. Odisao je sportskim duhom, uspjesima njemačkih sportaša, u nekom kolažu od slika prepoznao sam Steffi Graf, slavnu tenisačicu, Franza Beckenbauera, poznatog njemačkog nogometaša i trenera, i neka lica koja sam prepoznao na nekim drugim slikama u sportskom centru.
Nakon malog istraživanja centra, otišao sam se presvući natrag u svoju kyudo odjeću i lagano sam se vratio u dvoranu gdje su se ljudi lagano vraćali na svoje zadane pozicije. Nakon ručka, na našem strelištu postavljen je stativ sa makiwarom (valjak stisnute rižine slame) gdje je majstor Ogura objašnjavao detalje vezano za gađanje ili hassetsu (osam točaka u zatezanju luka i ispucavanju strijele). Bilo je stvarno lijepo i milina gledati nekoga s tako velikim iskustvom kako s lakoćom ispucava strijele u makiwaru. Nije bilo nikakvog grčenja niti drhtanja tijela.
Ispucavanje strijele je bilo mirno, postojano, jednostavno, trenutak ispucavanje brz, a zvuk britak. Majstor Ogura je iskoristio priliku da odradi jedan mali mikro trening jer nam se kasnije požalio kako, na putu i s obavezom vođenja seminara, nema vremena za vlastiti trening i da već nije desetak dana vježbao. Nakon što bi ispucao par strijela, zamolio bi nas za par pitanja na koja bi dao odgovor. Nakon tridesetak strijela i odgovora na pitanja, zahvalio se prisutnima što smo mu dozvolili da gađa puno strijela na makiwaru, te nas je zamolio da se pripremimo za naše drugo gađanje.
Ovog puta, majstor Ogura je bio puno aktivniji, dolazeći blizu svake osobe koja bi pucala, i nakon što bi osoba ispucala strijelu, rekao bi ok, ili bi dao neku kratku uputu. Zadržao bi se malkice duže ako bi detaljnije upitao osobu vezano za njegovo ili njezino gađanje. I tako je, uz gađanje i promatranje, još prošlo sat i pol vremena.
Znali bi se osvježiti u prostoriji sa pićima i onda se opet vratiti u dvoranu gdje bi svi bili angažirani na neki način u dobivanju potrebnih informacija. Nakon drugog seta gađanja, opet smo bili pozvani da se okupimo oko majstora koji je objašnjavao neke detalje vezano za držanje tijela, i baratanje lukom i strijelom.
Lagano se bližio kraj prvog dana seminara i svi smo se u određenom trenutku okupili kao na početku otvaranja i u miru pričekali da majstori dođu do svojih pozicija u ceremoniji zatvaranja dana. Glavni majstor Nakatsuka se prije glavnog poklona obratio prisutnima i zahvalio se na prikazanom trudu rekavši da se to osjetilo prisutnom energijom u prostoru. Nakon zajedničkog poklona zastavama, pričekali smo da se majstori maknu sa strelišta. Također smo pričekali i ostale informacije od organizatora koji su nas obavijestili da od šest do devet sati navečer imamo mogućnost slobodnog ispucavanja strijela ili slobodni trening.
Zahvaljujući tako dobroj organizaciji, mogli smo raditi na svojim korekcijama koje smo dobili tokom seminara. Jedan od uvjeta za pristup slobodnom treningu je bilo da si morao biti u standardnoj odjeći za vježbanje i morao si slijediti upute starijih kolega iz njemačkog kyudo saveza koji su bili zaduženi za organizaciju slobodnog treninga, te davali signal pljeskanjem kada bi se trebalo pokupiti strijele sa strelišta.
Jedna sitnica koju sam požalio na seminaru je bila što nisam slikao prizor od strane meta prema strelištu, jer je stvarno bilo impresivno vidjeti ljude koji čekaju na mjestu gađanja i iza njih još dvoje do troje ljudi koji čekaju svoj red na svih 15 meta. Stvarno impresivna slika.
Nakon što smo odgađali par rundi gađanja, pospremili smo svoje lukove i strijele i ostavili ih u dvorani. Rukavice i ostalu sitnu opremu ponijeli smo sa sobom. Nakon presvlačenja, trebali smo smisliti što ćemo za večeru.
Kako smo bili ograničeni budžetom, doručak i ručak je bio pokriven, no za večeru smo se morali pobrinuti sami. Ja sam za vrijeme ručka uzeo jabuku i bananu, a Lil Ana je rekla da je vidjela neke sendviče u caffe baru na katu gdje smo se znali okupiti na piću poslije seminara.
Razmijenili bi razgovore s poznanicima i vrijeme je lagano došlo do kasnih sati. Otpratio sam Lil Anu do željezničke stanice i vratio se natrag u hotel gdje sam provjerio svoju elektroničku poštu, pogledao nešto sa društvenih mreža i umoran zaspao u krevetu.
Kraj drugog djela -
Comments
Post a Comment